Zašto i kako nam umijeće dizajniranja video igrica može pomoći u poslu: Snježana Šlabek

Direktorica digitalnog učenja u najvećoj skandinavskoj SaaS kompaniji za razvoj umjetne inteligencije i industrijske DataOps platforme priznaje da trikove iz gejminga koristi u dizajniranju poslovnih procesa, aktivna je u gejmifikcijskim zajednicama već desetak godina; uvjerena je da je igra ozbiljna stvar te puno više od primjene mehanika poput bodova i bedževa, a opsesija joj je postizanje estetike igre za dosezanje visokih poslovnih ciljeva.

Snježana Šlabek ima živopisni karijerni put; velik dio svoje karijere provela je baveći se upravljanjem znanjem, učenjem i inovacijama u različitim formama; od vođenja velikih korporativnih sustava, poduzetništva, razvoja vlastitog brenda za kulturu inoviranja, konzaltinga do rada sa startup scenom. Iza sebe ima niz međunarodnih nagrada i priznanja, a najdraža joj je titula “movers and shakers” koju je nosila dvije godine zaredom, jer kaže da ju ona najbolje opisuje.

Posljednje dvije godine živi i radi u Oslu, no nerijetko sudjeluje na međunarodnim konferencijama i radionicama dijeleći svoje znanje o gejmifikaciji, koje joj je, kako kaže, poput magičnog začina pomoglo puno puta u poslu.

Sudeći po njezinim odgovorima, Snježana je u poslu strastvena i predana, te posao uistinu i doživljava kao igru.

Što te potaklo da počneš proučavati gejmifikaciju, tada još u Hrvatskoj neobrađenu temu?
Prije desetak godina suočila sam se prvi put sa situacijom u poslu da tehnološki napredan projekt propadne zbog nemotiviranosti ljudi da se uključe. Za neke stvari poput dijeljenja znanja u organizaciji ili inoviranja, nije dovoljno imati procese i tehnologiju. Ako se ljudi ne uključe, stvar će brzo propasti. A opet, ne možeš ljudima propisati da budu inovativni ili da dijele znanje, to jednostavno ne ide na zapovijed. E, to je onda meni izgledalo kao potraga za svetim gralom. Gdje to pronaći, kako to postići? I tako sam došla do gejmifikacije.

Od kuda si krenula, koji su bili prvi koraci?
U to vrijeme krenula je Coursera i jedan od prvih tečajeva koji se tada pojavio bio je na temu game-designa, serious games i gejmifikacije. Mene je tečaj toliko oduševio da sam ga prošla nekoliko puta zaredom. Odlučila sam odmah krenuti s primjenom naučenog i gejmificirati jedan napola propali projekt koji sam tada imala pred sobom na poslu. Zanimalo me hoće li stvar upaliti. Bio je to projekt iz područja upravljanja znanjem, a ja sam pokušavala dokazati da se znanje dijeljenjem množi. Počela sam s uvođenjem nekoliko gejming mehanika, razvila jednostavnu dinamiku i stvorila prvu “ozbiljnu” igru.  Ne samo da je gejmificirani projekt napokon zaživio, poprilično je odjeknuo u organizacij, ali i šire te je čak na kraju dobio i nacionalnu nagradu za najbolje HR prakse te godine. E, od tada me više nije bilo moguće zaustaviti. Uvjerila sam se da djeluje.

U kakvim si sve projektima koristila gejmifikaciju?
Pa možda najviše u području razvoja ljudskih potencijala, e-learningu, knowledge managamantu, ali isto tako i u razvoju kulture za inovacije. Zanimljivo mi je bilo raditi na razvoju gejmificiranih poslovnih modela u periodu rada sa startup-ovima.

Vole li se ljudi igrati danas više nego prije?
Današnja digitalna kultura posebno je zaigrana, što možete primjetiti na svakom koraku; od Netflixa, Spotifya, Ubera, fitness aplikacija, aplikacija za učenje stranih jezika i još puno drugih. To se zove ludifikacija kulture. Igra je generalno duboko utkana u temelju ljudske prirode, učenja i kulture.

Kako biste najjednostavnije opisali igru i igrifikaciju?
Ima puno definicija igre. Ja na igru volim gledati kao na sustav koji nas ohrabruje da poduzimamo akcije kroz jasan i motivirajući feedback.
E, a kada iste principe koristimo u poslu te nam cilj nije zabava zbog zabave same, već želimo riješiti konkretan poslovni izazov, onda govorimo o gejmifikaciji.

Zar ne zvuči čudno da ozbiljan posao i igra idu ruku pod ruku?
I u poslu i u video igrama imamo zadatke, ciljeve, prepreke, surađujemo, učimo, natječemo se. Ima jedan moment u igri koji je vrlo važan kada preslikavamo dizajn u stvarnu poslovnu situaciju, a to je da je igra po svojoj definiciji pravedna. U svijetu igre doista postoji meritrokacija, krećeš se shodno svojim sposobnostima i rezultatima i svatko ima jednake šanse. Ako tako nije i u poslu, teško ćemo održati duh igre, koliko god gejmificirali stvari.

“Pali” li gejmifikacija baš uvijek?
Mene je iskustvo naučilo da doista nije stvar u dodavanju bodova, bedževa i leaderboardova, kao što često pojednostavljeno tumači gejmifikacija. Ponekad efekt može biti upravo suprotan. Vidjela sam puno loših i neučinkovitih primjera gejmifikacije. Nikakva mehanika neće spasiti loše dizajniran sustav. Ako ljudi ne osjete “zov” u igru, ako ne osjete znatiželju i prepoznaju vlastiti put razvoja od rookija do mastera, gejmifikacija neće srediti stvar. Stvaranje “duha igre” koji će biti pravi fit s kulturom i ciljevima organizacije veliki je izazov u ovom poslu.

U čemu je štos?
Od same mehanike puno je važnije prepoznati ponašanja koja želimo ohrabriti i nagrađivati kroz igru. Nagrade također mogu biti vrlo zeznute te nakon nekog vremena više ne djeluju. Puno je važnije osmisliti načine koji će potaknuti intrinzičnu motivaciju igrača i držati ga u flow-u.

Koliko je u stvari važno poznavanje motivacije u gejmifikaciji?
Rekla bih da je barem 80% dobre gejmifikacije u poznavanju motivacije naše ciljane skupine, a 20% u  tome kako ćemo to izvesti na nekoj digitalnoj platformi.

Kada se događa trenutak da netko napušta igru?
Vrlo jednostavno, u  trenutku kada mu prestane biti zabavno. No zabava je vrlo kompleksna stvar i nije ju lako uvijek dokučiti; ono što je zabavno tebi nije možda i meni. Generalno možemo reći da imamo nekoliko vrsta zabave: simple fun, hard fun, people fun i serious fun. Dobar dizajn vješto balansira sve navedene.

Koji bi  bili važni principi koje nikako ne smijemo zapostaviti ako sami krećemo u gejmifikaciju?
Mislim da je princip broj jedan sačuvati visoku autonomiju igrača. Igrači rade konstantno svoje izbore i na kraju krajeva sami odlučuju žele li ući u igru ili ne, i to nikako ne može biti obaveza. Autonomija je visoka ako nešto odlučimo raditi zato jer nam je zanimljivo, a ne jer ćemo biti nagrađeni ili kažnjeni. Druga je naša potreba za kompetentnošću i važno ju je uvažiti u dizajniranju gejmifikacijskog sustava.  Igrajući igru i bivajući izloženi izazovima mi spontano stječemo vještine. I treće je ono što smo naučili iz multi-player-online-games, povezivanje kroz igru je važno, gejmeri imaju visoki stupanj lojalnosti, zajedno rješavaju izazove i to stvara snažne veze između njih. Isto je i u poslu, želimo li povećati kolaboraciju i zajedničko inoviranje, gejmifikacija je sjajan alat da to postignemo.

Što te posljednje oduševilo u vezi gejmifikacije?
Baš sam bila oduševljena kada sam nedavno vidjela da je u Norveškoj krenula kampanja da u CV možeš staviti svoje gejming iskustvo. Primjerice, smatra se da je za postizanje određenih razina u igri World of Warcraft podrebno imati leadership i strateške vještine. U stvari, radi se o Manpower kampanji „Game to work“ u više od desetak zemalja svijeta u kojoj pozivaju gejmere da kroz posebno osmišljeni kalkulator saznaju koje su vještine razvili igrajući određene video igre te da ih uvrste u svoj CV.

Trenutno si u Oslu i radiš u turbo multikulturalnoj kompaniji. Je li i tamo zaigrano?
Apsolutno, Cognite je prvi norveški unicorn, kompanija izuzetne stvaralačke energije koja revolucionira budućnost industrije i  u kojoj trenutno rade ljudi iz 63 različite države.

Jesi li još uvijek aktivna u gejmifikacijskoj zajednici?
Uvijek. Volim podijeliti svoje znanje, ali i učiti od drugih. Razveselio me i poziv za ovom suradnjom, hvala ti.  Ovdje se stalno nešto događa. Skandinavija je vrlo otvorena i napredna po tom pitanju. Upoznala sam zanimljive ljude koji se bave gejmifikacijom i uključila se u neke cool projekte, onako baš za svoj gušt. Ali o tome nekom drugom prilikom.