Treba li dolazak na Team building i sudjelovanje u aktivnostima biti na volju?
Jedan dan sam došla u vrtić po sina i pitala tetu što su taj dan radili, a ona mi je nabrojala par aktivnosti, između ostalog rad s plastelinom i šivanje. Na moje pitanje što je moj sin radio od toga – odgovor je bio „pa, ništa“. Jako me to iznenadilo, jer on je kao dijete volio i oblikovati plastelin i šivati (nizati šarene krpice na konac). Kvaka je bila u tome da po tada „modernim“ smjernicama djeci stavite aktivnost na dohvat ruke, ali ih puštate da sama odluče da li će sudjelovati. Moje dijete i danas ima visoku koncentraciju pa kada nešto radi niti što čuje niti vidi išta oko sebe, posebno kada ga zovem (možda je to danas i zbog pubertetske nagluhosti?!). Dodatno nema prirodnu sklonost isprobavanju novih stvari i skakanju iz aktivnosti u aktivnost. Sve će probati i napraviti, ali moram mu skrenuti pozornost na to i čarobna riječ je „Ajmo…“. Ako kažem „Hoćemo li…?“ – nema pomaka, jer je čovjeku prirodno da ne mijenja stanje koje doživljava kao dobro.
Rekla bih da Team Building ne bi trebao biti koncipiran „tko želi neka dođe“ već kao obveza, neovisno jel u radni dan ili jedan dan vikenda. Date li ljudima na izbor dolazak i/ili sudjelovanje – riskirate da ih dobar dio ne dođe ili ne sudjeluje. Ako kažete da svi dolaze i svi sudjeluju u aktivnostima, osigurali ste sudjelovanje i ljudi koji ne vole promjene i koji biraju lakši put. A svi smo mi barem ponekad ti ljudi.
U aktivnostima – svi sudjeluju! Ono što možete dati je – izbor (ako je moguće), pa će netko kuhati a netko sudjelovati u sportskim aktivnostima; netko voziti bicikl uzbrdo, a netko ga gurati. Za Team Building je bitno da su svi tu i da daju svoj doprinos kako mogu. Na kraju krajeva, netko mora i navijati za one na terenu!
Strukturiranjem i davanjem mogućnosti (i naputka!) svima da sudjeluju dajete im mogućnost da pokažu u čemu su dobri. Nekad kao aktivni sudionici a nekada kao podrška!